ZLAJIN MAGACIN

BLOG JE KRENUO U ŽIVOT, A ZA TO JE ZASLUŽNA TETKAINTERNETKA. NAŽALOST, 02.12.2010. ZDENKA TRIBE (tetkainternetka) JE IZNENADA UMRLA.

07.01.2011.

PODRUM "KOD HUSE" - POST br. 6

Na blogu "dovla.net" Vlado je objavio ovu trilogiju koja lijepo i zanimljivo opisuje jedno vrijeme i jedan kutak nekadašnjeg Sarajeva, Sarajeva iz moje mladosti.

* * * * *

“Kod Huse”- sjećanja na jednu kafanu fine sarajevske raje (1)

Nadan Filipović, Perth, Western Australia


Priznajem bez traga kajanja da sam obišao na stotine i stotine kafana, birtija, bifea, restorana, pa i kojekakvih pajzlova, kako u bivšoj našoj zajedničkoj, tako i po Evropi. Ovdje ponekad zađem u jedan pub gdje se povremeno sastanu ostaci ostataka sarajevske raje koja se ovdje potrefila silom sudbine. Ketimo oko šanka, pričamo stare, već ohrdane, bog zna koliko puta ponovljene sarajevske priče, pijemo pivo i bajagi nekonkretno mezimo kikiriki, kojekakve grickalice ili slane bademe. Tako, u eglenu, prebiremo naše nekadašnje sarajevske bircuze i kafane, pa nam je to tema koja nas uhvati kao neka paučina sjećanja. Sjetili smo se ovdje i „Zize“, i „Torbice“, i Božane u bifeu „Hvar“, „Lovca“, „Jekovca“, „Katange“ „Halape“, Reše Torlaka i „Motora“, „Mehe Berlinca“, itd., ali nas nekoliko nikako da se odlijepimo od kafane „Kod Huse“, u kojoj se sada šepuri, za novokomponovane Sarajlije,  kultna kafana „Bohemi“.

Ova podsjećanja će biti možda nostalgično interesantna onim koji su zalazili u tu kafanu; kafanu koja je zaista imala neku svoju dušu ili štih. Onim koji se nikad nisu spustili u njen podrumski ambijent ova priča neće ništa značiti. Ipak, mislim da je red da posvetimo jedan feljtončić o toj našoj žutoj podmornici, jer su takav in memoriam zaslužili i njeni gosti, kao i sama kafana koja je jednog dana samo nestala. Valjda nije red da bude zaboravljena.


Počinje priča.

Vežite se, uzlijećemo za ono nekadašnje Rajvosa, da ateriramo na to zborno mjesto baš fine raje, raznih generacija.

Zadnja od mirnodopskih kafana “Kod Huse” se nalazila se na broju 16, u ulici Valtera Perića, onog što ga je šatro ubila kod stare električne centrale, jal ustaška jal švapska bomba, i to baš na dan kad je Sarajevo bilo praktički već oslobođeno. Čudo mu nisu ovi najnoviji oteli tu ulicu. Lokacija? Skoro Marindvor, znači blizu centra. Nama, haustorskoj raji, na ruku. Blizu, ali ipak daleko od zvonjave tramvaja i saobraćajne gužve. Skrivena daleko od svega gradskog, ili, kako novokomponovane Sarajlije sada kažu, velegradskog. Ulaz u kafanu je bio starinski haustor, uvijek mračan i memljiv. Trebalo se samo spustiti niz jedanaest stepenica uglačanih vremenom i otvoriti masivna vrata. Vrata zacijuču, kao da najavljuju da ulazite. Zakoračili ste u to podzemno sklonište, a sve prisutne face bi pri tome u pravcu vrata okrenule ustreptale upitne poglede :

- Joj dragi bože! Da ne dolazi neko novi, neko stran, neko nepoznat i nepozvan?

Desno od ulaznih vrata nalazio se stari, klasični šank prekriven rostfraj limom. Iza šanka je gospodarila razroka Mara, starija debeljuca, koju je neko prozvao „Snajperka“. I ostade nadimak snajperka do kraja kafane. Na desnoj strani šanka se nalazila staromodna staklena vitrina. U njoj su se baškarile sudžuka, suha govedina i ovčija stelja. Mezetluci prve lige. Pored tih suhomesnatih zerzevata nalazila se posuda sa travničkim sirom potopljenim u bistroj vodi. Na desno od travničkog sira se nalazila tacna sa najcrvenijim paradajzima, svakako, kada je bila njihova sezona. U tom klubu mezetluka stalni član je bila velika zdjela sa salatom od kuhanog graha i crvenog luka, ringlice, tegla s maslinama, nekoliko kutija “Zdenka” sira, te velika posuda sa neizbježnom Husinom krompir-salatom. Mezetluci druge lige. U gornjoj rafi te vitrine šepurila se gomila tvrdo kuhanih jaja, posudica sa crvenim rotkvicama, tegla sa usoljenim srdelama, tegla sa crnim maslinama, tegla sa zelenim maslinama, te antologijski domaći ajvar, svakako kad je bila njegova sezona. Mezetluci treće lige. Često su taj repertoar dopunjavali i domaći kiseli krastavci. Nisu to bili oni veliki što se od stajanja razmekšaju, već oni sićani i tvrdi što su hrskali pod zubima.

Od kuhanih jela, onih za umočit’, mogao se naručiti jedino famozni Husin grah sa usitnjenim suhim mesom. Taj grah je bio jedan od zaštitnih znakova naše žute podmornice. Serviran je vruć u prepunoj ćasi sa dvije kriške polubijelog tepsijaša, a ponekad, ako si bio dobre sreće, mogao bi te zapasti i golem okrajak.

Bila je prava zezancija kad bi neko od raje za stolom prvi naručio taj grah ili šatrovački hagra, za mezu, a Huso, koji je uvijek pazio da ćasa bude puna do vrha, polako bi, sav zapuhan, donosio vrući grah na tacni. Uvijek je dobro pazio da se ni jedna kap ne prolije. I zaista niko nije posvjedočio da je grah ikome bio proliven. To se nije nikad desilo. Zaista!

Tada bi se obično prijavio neko drugi od društva za stolom:

- Joj, Husaga, može li ba i meni danje hagra (prevedeno sa šatrovačkog = jedan grah)? Ovaj tako lijepo zamiruhnu, pa mi otvori apetit. Ma, nema tebe i tvog graha nigdje na dunjaluku, dobri naš Husaga! Haj dones’der, dabogda ti svaka dala!

A Huso bi opet ponavljao sve isto u dlaku, i eto ga za par minuta zapuhanog, opet s ćasom punom do vrha.

Tada bi neko treći za stolom rekao:

- Joj, Husein-beže, bil’ mog’o i meni hagra (graha) don’jet’? Osevapićeš se garant!

Huso bi se k’o biva naljutio, pa bi obično rekao:

Jebem vam miša! Baš ste banda neodgojenih jalijaša? Kako god ja kojeg graha donesem, jal’ sam prvo aga, pa nakon drugog graha ja bogme avanzir’o do bega. Kad donesem peti, biću asli sultan u Stambolu. Jel’ to zajebancija il’ je podjebancija? Najbolje bi bilo, bando jalijaška, da vam donesem cijelu rajnliku hagra tude na hastal, k’o kravama napoj, pa kusajte, a poslije prdite, al’ napolju, na cesti. Ne daj vam bože to raditi u mene mi birtiji.

A birtija na to sva upadne u kacu smijeha!

Iza šanka se nalazila tamnosmeđa stalaža. Na najgornjoj polici, ispod Titove slike, stajale su nikada otvorene flaše, sa nikada naručenim pićima. Na mrtvoj straži, postrojeni ajer-konjak, tamno zeleni Patrijin mentol-liker, dvije boce Badelovog kruškovca, opletena boca zadarskog Maraskina, pa Segesticin čokoladni liker, koji je već davno potpuno pocrnio.

Komandant te grupice, davno isteklog roka upotrebe, bila je boca ruma sa jednim klempavim crncem čičkave kose na etiketi. Taj nesvrstanko je imao veliku okruglu minđušu u desnom uhu. Hipik u nevakat! U optimistični je osmjeh široko razvukao golema usta ukrašena bijelim zubima apsolutno jednake veličine. Onaj koji bi se zagledao u tu egzotičnu etiketu mogao je taj panoramski osmjeh tumačiti samo kao izraz razdraganosti ovog veselog stanovnika Afrike koji je stalno mjesto svog boravka našao na najgornjoj polici podrumske kafane u velegradu Sarajevu, a možda i činjenica da nije ni dirnut, odnosno uznemiren, već desetljećima. Jedno vrijeme je mislio da je to posljedica neke vrste rasizma sarajevske raje, ali te su crne misli davno napustile njegovu glavu.

Pored tog, ašćarile razdraganog crnca, naslonila se druga boca ruma na čijoj se etiketi opustila jedna crnokosa ljepotica. Očigledno uspaljena, ali rezonski probirljiva. Puna je samokontrole! Ozbiljna. Nije ba ona cura za svakoga. Stajala je u hladovini ispod krošnji dvije visoke palme. Lijevom rukom je pridržavala burence na prelijepoj glavi. Burence je moralo sadržavati rum, jer je valjda logično da ako je u flaši rum, da je i u burencetu rum. Desnu ruku je izazovno držala na svom desnom boku, koji je, alčak jedan, namjerno izbacila prema kolegi sa susjedne boce. Neka frajer ludi! Neka totalno popizdi! Imala je, kao nacrtane, prelijepe grudi i pristojan grudnjak. Vjetrić joj se šejtanski poigravao oko lelujave šarene suknje. Na vratu ogrlica od školjkica, a u lijepo počešljanoj kosi, svezanoj u punđu, zataknut bijeli cvijet. U desnom uhu minđuša u obliku halke, ali mnogo manje nego što je imao njen prvi komšija sa police, nasmijani crnac.

Iz daljine, daleko iza dvije palme, doplovljavao je tromi jedrenjak sa dva jarbola, vjetrom napuhanih bijelih jedara. Vraćao se sa dalekog putovanja. Cura je garant čekala upravo taj brod da uplovi u malenu luku, pa da s broda siđu veseli mornari s gutama para i da im ona, onako žednim, talne to burence, i da se bo’me para okrene. Lako je trgovati i biznisa praviti sa mornarima željnim ruma i lijepa ženska, a posebno nakon predugih putovanja.

Izgledalo mi je kao da se onaj crnac sa one njegove flaše ruma fakinski kleberi ovoj prelijepoj curi. Svaki put, drugačije. S lica mu se vidi da kefa za njom, odnosno da je puko na nju i  da joj se, na sve načine, pokušava ulitiva (uvaliti) koristeći sve udvaračke trikove i finte. Ni od čega taj mangup ne preza, samo da je osvoji. Da bude samo njegova. Ona mu je, međutim, prkosno okrenula leđa, sva ozbiljna. Ignoriše ga. Ne zarezuje ga već godinama i godinama u tromom vremenu koje je kao i flaše s rumom prekrila ljepljiva prašina i tamnosmeđi katran duhanskog dima. No, ona ne ferma egzogene faktore. Stabilnog je karaktera. Nepopustljiva. Strpljivo čeka svoj jedrenjak koji samo što nije uplovio. I ne sanja da njen jedrenjak možda nikada neće ni uploviti.

Džabe je crnopurastom kolegi sa druge flaše sav njegov smijeh i svi pokušaji da se njih dvoje skontaju. Samo uzalud gubi vrijeme. Bolje mu je bilo da se upisao na neki od sarajevskih fakulteta, pa da je lijepo studir’o i jamio kakve prestižne diplome priznate u pojedinim državama Afrike, nego što po flaši gubi tolike godine na neuspješna udvaranja. Ali, on je uporan. Ona nezainteresovana. Nije ona za zezanja. U poređenju s tim nasmijanim crnim luftiguzom ona je jedna ozbiljna mlada poslovna žena. Prava biznismenka.

Sretnik koji bi eventualno naručio piće iz tih prastarih flaša, koje smo nazivali “stare junferice”, možda bi napravio i riskantan korak, što se tiče njegovog zdravlja i života. Za tako nešto, međutim, nije bilo straha, jer su te gore zaboravljene i zaprašene boce samo i jedino predstavljale dio uvijek istog kafanskog interijera, interijera koji se nikada nije mijenjao i koji je bio i ostajao kao neki od sastavnih dijelova ukupnosti naše bezvremenske zone.

Na drugoj polici su stajala poredana flaširana vina od sedam deci, kojima je davno istekao rok trajanja. Garant sirće! I Huso bi se teško mogao prisjetiti ko je zadnji naručio flašu vina od sedam deci u njegovoj kafani. Ko je volio popiti  špricer ili gemišt dobivao bi ga iz one velike boce od dvije litre, koju smo mi nazivali “dvoguza”. Jednostavno, sastav gostiju je bio takav da se preferirala rakija i to šljiva, a u manjoj mjeri loza, a poslije rakije se najviše pilo pivo, ali nikada iz  frižidera, već iz vode. Rijetko je koja pivska boca imala etiketu, jer su se etikete uvijek odlijepljivale u teknetu sa vodom za hladenje.

Što se rakije tiče, nije joj niko i nikad našao neke značajnije mahane. Odakle je Huso nabavljao uvijek istu te istu rakiju ostalo je obavijeno velom tajne. Husina rakija je bila uvijek ista, prozirna kao voda. Gradacija joj je bila takva da nije bila ni mehka, ni ljuta, već prava napolica, baš dobra za akšamluka i razne vrste maštovitih mezetluka. Problem sa zakonom koji nije dozvoljavao točenje domaće rakije prećutno je bio riješen već od davne 1954. godine od kada je Huso na rafi uvijek imao originalnu bocu sa najgorom vrstom rakije u bivšoj Jugi, a to je bila šljivovica “Patria”, alhemičarski otrov. Međutim, normalno je da je ta boca bila samo kamuflaža, a u njoj se nalazila prava i kvalitetna Husina domaća šljiva. On je samo nadoliv’o iz pletare koja je kunjala pod šankom. Šljive nikad nije falilo. Pletara bez dna!

Uostalom, nikakav inspektor nikada nije ni ušao “Kod Huse ”, što je bilo zaista neobjašnjivo, ali istinito. Tada, kad tvornice “prirodnih” alkoholnih pića “Patrie” već odavno više nije bilo, ostalo je nekoliko flaša sa etiketama njene otrovne šljivovice, koju u davni vakat nisu pili ni najžedniji sarajevski kronični pijanci ili kako smo ih zvali “kroneri”. Nepromjenjljivost kafanskog ambijenta i standardni kvalitet rakije, kao i uvijek i stalno isti gosti bili su jedan od zaštitnih znakova te naše oaze u kojoj kao da je vrijeme stalo, odnosno pored koje su prolazili dani, mjeseci i godine, ne zalazeći u nju. Nalazili smo se u sigurnom skloništu od vremena.

NASTAVAK 2.

NASTAVAK 3.

duba

nedelja, 21. novembar 2010 u 14:08

Nadane,
ovo ti je sjajno.Ako imas”goriva”provozaj nas jos koju rundu.
Zivio mi i pozdrav iz Sidneja.

Nadan Filipović

ponedeljak, 22. novembar 2010 u 07:45

Žibje ba Dubane,
oteg’o ja o jednoj najobičnijoj kafani koja mnogima ništa i ne znači, pa dosadio i Dovli i ljudima. Nejma me slijedeća dva mjeseca najmanje. No, ako mi na um padne kakva slikica vezana za Rajvosa ja ću poslati Velikom Meštru, a do njega je onda hoće li dati prolaznu ocjenu ili ne. Za svakog to važi. Svoj se raji izvinjavam na opširnosti uz napomenu da sam imao želju da ta podrumska “baza i oaza” ipak ostane kod nas zapisana ili po sjećanjima oslikana, a to zaista nije bilo moguće napraviti u jednom nastavku.

Nadan

Zlaja sa Havaja

subota, 4. decembar 2010 u 00:37

Pa nek bude OSLIKANA, kako kaže Nadan.
KLIK NA LINK:

KOD HUSE

Mili

subota, 4. decembar 2010 u 02:12

Je li ova powerpoint prezentacija možda sa Havaja? Koliko znam “Kod Huse” se nije puzalo, išlo se na “časicu razgovora”, druženje, večeru , itd. Ove su ti sličice, druže Zlaja, više nego tendenciozno odvratne.

Drug Zlaja

subota, 4. decembar 2010 u 12:18

Prezentacija ima dva dijela. Prvi je ANTIALKOHOLIČARSKI. Sličice mogu biti odvratne samo onima koji se u njima prepoznaju. Meni su komične. Uostalom, odvratnostima nema mjesta na ovom blogu pa Vlado ovo može i izbrisati.

Mili

subota, 4. decembar 2010 u 18:47

Sve je više posjetilaca-nazovi komentatora ovog bloga koji su raspoloženi da vrijeđaju. Naravno,gdje nema etike, nema ni estetike. Samo još fali ona ” dabogda te mater u bureku prepoznala”… Kod većine ne postoji namjera da bilo šta kvalitetno doprinesu ovom, rekao bih zajedničkom mjestu već tradicionalnog druženja i razumijevanja sarajevskih generacija. Pojedini nazovi komentatori se unaokolo godinama iživljavaju po mnogim rubrikama tipa “Pisma čitalaca”, na raznim mržnjom zatrovanim forumima i sobom donose taj novi stil “demokratične polemike” na način subjektivne interpretacije tog pojma i u mjeri-nemjeri koja im se čini dostatna da iskažu svoje unutarnje “autorske” i “intelektualne” naboje. Kada nema originalnih priloga dugogodišnjih vjernih autora ovoga bloga,u koje s ponosom ubrajam i sebe, tada kvazi komentatori upotrebljavaju copy-paste tehniku, sami sebe provocirajući da komentarišu nešto sta bi povukli sa drugih dostupnih web strana.Mnogi poznanici mi se javljaju izrazavajući nezadovoljstvo ovom transformacijom bloga. Objasnio sam im da sam i sam u nekoliko navrata počinio grijeh i upustio se u neprimjerene komentare, da pokušavam da suzdržim strasti i da se ponašam koliko toliko uljudno, pa to i ovaj puta obećavam, bar onima kojima je draga poneka od mojih iskrenih pričica iz običnog života. Mislio sam da napišem , otkinem od zaborava minule drugare i neke anegdote vezane za sarajevsku Kafanu San, ali će se, naravno, na svaku novu epizodu, posigurno navaliti neko od isnpirisanih copy-paste demokratičnih polemičara da oslikaju ono vrijeme, adete i ljude kroz svoju “lukavo” zamišljenu prizmu. Tako se dogodilo i sa Nadanovom namjerom.

Jasna

nedelja, 5. decembar 2010 u 00:59

Zlajin prilog ‘Kod Huse’ ne shvatih. Od bjelosvjetskih pijanaca do nostalgicnih slika Sarajeva. Po meni, udrobi sto ti je drago. Pa samim tim ne bas sve u direktnoj vezi sa tekstom.
No, sajt je za ventiliranje ideja, misli i osjecaja, pa moze i ova papazjanija proci.
Spavamo li zimski san?

* * * * *

Dugo godina sam stanovao u neposrednoj blizini ovog Podruma i dobro znam, kao i g. Mili, kako se u Podrum ulazilo, ali Mili ništa ne kaže kako se iz Podruma IZLAZILO.

No, na kraju krajeva, nisu g. Nadan i g. Mili bili jedini posjetitelji ovog Podruma.


Stariji postovi

ZLAJIN MAGACIN
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

PREGLED POSTOVA

MOJI LINKOVI

LINKOVI RAZNI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
10558

Powered by Blogger.ba